Balkanski tango

Prijatelj blogger uvijek čeka na mene, i onda kada ga ne posjećujem često...Šapnula sam mu da baš neću biti toliko zla i dolaziti samo onda kada treba da se izjadam...Bila bih sebična, mada to ponekad i jesam...Shvatio je...
Nakon burne sedmice, po imenu "gdje ćeš, šta ćeš, s kim ćeš i kako ćeš za 1. maj", koja je po svemu sudeći bila lijepa, opet dosadna svakodnevnica...Sad čekaš ljeto, milion rođendana i famozno more, kojeg vjerovatno neće ni biti zbog recesije...ah, ta recesija...
Ovoga puta mogu samo zamišljati i maštati o Turskoj, koju posjetih lani...
Ah, da...1. maj k'o 1. maj...mozak na pašu i sve četiri u zrak....Samo poneki trzaj jer je zajapureni dečko otvorio gepek svog golfa dvice i pustio "Zoko, moja Zoko"...Da svi čuju i svi vide kako on slavi praznik (ne)rada...Bitno je da napraviš sebi atmosferu, fokusiras se na nešto drugo i zanemariš dotičnog...pa da...
Vrijeme je bilo lijepo, to je važno...ekipa još bolja...i zaista se možeš opustiti jer na tom mjestu mreže nema, pa nema potrebe da se brineš hoće li te neko dodatno ometati u osluškivanju prirode...divota...Još da nije dotičnog bilo...ih...

Nakupilo se događaja, veselih i tužnih...ali, ako nastavim da pišem o njima, razočarat ću sebe jer rekoh da se neću jadati...Još ću, pored svega, pokvariti navedeni ugođaj jer me i sada drži...Neću ni pretjerivati pa pisati o tome kako mi je baš bilo dobro...
Ovdje ću stati i poželjeti vam ugodan dan...

Iz mene bi ponekad izlazila bujica riječi...teških...toliko teških da se na trenutak prepadnem...i pomislim da ga već gubim...Takav rafal je samo rijetkost, samo ponekad...Koliko je to dobro?!
O, Bože! Nikad ga nisam molila da se vrati...šutjela bih dok on ne popusti, a tako je bivalo...Sva sreća! Vjerovatno bih ja preuzela tu ulogu da sam ga i izgubila...možda...ne znam, još se nije desilo...skoro da hoće...
U jednom momentu mi se javi ono moje JA...Pa, pobogu, zašto da se uvijek ja pribojavam?! Šta je s njim? Je li njemu važno? Koliko? Milion pitanja a odgovor nađem tek onda kada osjetim njegovu pažnju...Svoj već znam...I onda opet kružni tok...
Svađe i rasprave koje krenu od sitnice a dosegnu vrhunac onda kada padnu teške i bolne riječi...probadaju, ožiljke stvaraju....
U početku ih nije bilo...ah, svaki početak je divan, krasan i ružičast...sve dok ne dobiješ ono malo slobode...Nije manjkalo ni divnih, slatkih riječi...valjda su skrivale ove velike i teške...Nimalo stabilno da bi skroz prikrile...u tome i jeste trik...
Jedino što valja u svemu tome jeste to što učim...Trebala bih od drugih i iz tuđih grešaka, ali moje su moje...Mada, ne živimo mi toliko dugo da bi stigli sve greške i ispraviti...Nemoguće...
Možda je to samo jedan vid moje tvrdoglavosti i spremnosti na rizik jer...često puta se zatvorim u svoj oklop i čekam...Njegov potez i njegovu riječ...Drago mi je kada on smiri situaciju a to mi i jeste cilj...Bože, toliko tvrdoglavosti a toliko osjećaja s moje strane...Toliko suza, dugih noći...
Ono moje JA (iako se javi rijetko) pronađe pravi trenutak...i ne da mi da se mijenjam, da čuvam još ono malo ponosa...ima ga dovoljno toliko da prebrodim svaki takav pad...
Možda ćemo nekada naći prave rijeći i ići ka istom cilju...Do sada nismo...izbjedjela je naša slika i nema nas više...istrošili smo sve...I možda se nekada neću sjećati ovoga...

"Varljivo je brdo Život, nema šta.."

Krečilo se preko vikenda...radilo se mnogo...ostali su još samo oni "fini" poslovi...slatki su...kada namještaš i slažeš stvarčice...I pored upale mišića...
Voljela bih da imam molera u porodici pa da mu mogu sugerisati svaki čas...Falilo je još žutih tonera, po mojoj procjeni...Ispalo je roskasto a htjela sam boju breskve...Nije to baš mala razlika...mada, čisto je, to je važno...Nema više crnih mrlja po zidovima...od dima i mrtvih buba...Kada opališ komarca krpom, ostane odvratna fleka, zar ne?!
Godio bi mi dobar fizioterapeut...Da prostiš, guzovi me bole..pa sve do vratne kičme..."lumbalni sindrom"...
Možda je bolje da nastavim iako steže...opet da se zagrijem...Moram, jer i nije baš lako kada si jedinica u kući...a smisla nema da ne pomogneš..najviše...i ja ću uživati, dapače...
Ljepše se osjećaš kada ti je enterijer ugodan za oči i kada sve miriše na čistoću...

Selili smo samo onda kada sam imala "par godina"...toga se i ne sjećam ali sada mogu zamisliti kako to sve skupa izgleda...Izbacivanje osnovnih stvari, odjeće i kojekakvih ukrasa iz samo tri prostorije, stvara veliki posao...čini mi se da imam više stvari nego što ih vidim...e sad jasno vidim sliku izbacivanja preostalih prilikom selidbe...Strahota! Sedmice i sedmice posla, čini mi se...Rekoh sebi da ne idem odavde nikada...

Sve u svemu, zabavila sam se a čeka me još mnogo posla...bar će mi skrenuti misli od dumanja i razmišljanja koje ne vodi ničemu...
Neću mamu da opterećujem...
Vrijedna cura, brate!

Dok je slušala posljednje riječi jedne od Bryanovih pjesama, kroz glavu joj je sinula ideja...zašto da se sve završi na tom inatu, i onoj poznatoj «pamti pa vrati»...zašto se sve mora vrtiti u krug i biti po šablonu «eh, on je meni, pa ću i ja njemu» ili obratno...Ta ista Bryanova pjesma je bila «njihova»...i uvijek ga se sjećala kada bi je čula...
Bili su u svađi, ali ne onoj klasičnoj kako to u vezama bude...naime, nisu bili u vezi a prisnost je bila velika, i više je naginjala na ljubav nego na prijateljstvo...znate već, kako to ide?Ne, nije to ni veza bez obaveza, nego već...

Nakon što je pjesma završila, sasvim smirena i sigurna u sebe, birala je njegov broj...ponosna, bez imalo straha od ignorisanja...znala je napraviti pravu stvar u pravom trenutku...a trenutak je bio njen i samo njen...savršen...
Nije pogriješila...nakon samo par izgovorenih riječi, onako blagih i veoma lijepih, rekla je «ćao, vidimo se» i sa osmijehom poklopila slušalicu...nepomično je sjedila uz dim cigarete a osmijeh nije spadao s lica...Bila je sretna, sretna što će ga napokon opet vidjeti...voljela ga je na neki poseban način...volio je i onj nju, znala je to...samo što, eto, inat u ljudima teško biva istjeran...
Bila je sretna jer je ona prešla preko svog inata i odlučila se na taj čin...zadovoljstvo u njegovom glasu govorilo je više od hiljadu riječi...shvatio je poentu, znala je...
Još samo ostaje trenutak kada će se vidjeti...sjaj u očima već igra svoju ulogu...preostaje samo još da dođe trenutak kada će ga zagrliti kao nekada...a trenutak je tu, sati su u pitanju koji se broje i nestrpljivost biva sve veća i veća...
More je pred njom, a njena želja da ga još jednom prije toga vidi, neizmjerno je jaka...Pa da, onako, na miru i uživa, jer ima razloga...On to isto osjeća, rekao joj je...
Ponovo je pustila «njihovu» pjesmu i zaplesala kao da je kraj nje, na onaj način kao što su nekada zajedno i plesali...opustila se...

«ljubav nije spakovala kofere, taj grozni ponos je to učinio»...neka ide, pomislila je, daleko od nje i njega...


Jedan od najčešćih prepreka je upravo ponos...razdvaja bez preciznih razloga...
Više nisu zajedno...nije u pitanju ponos, već neke druge okolnosti...Na veliku žalost...

Ne obuzima me d-mol iako su oblaci nadmudrili sunčeve zrake...
U principu me, d-mol, uhvati onda kada ga i očekujem i baca različite boje na portet života mog...ne mogu mu se oduprijeti..."spusti se k'o lopov..."

Vesela, razigrana i muzikalna nedjelja je rijetkost...jer je i sama po sebi suprotna...danas je, vjerovatno, u pitanju "desna noga"... Obradovao me današnji dur i ne dam mu da ode...bolje se slažemo i razumijemo...samo, eto...nestrpljiv je, napusti me brzo i ponekad ne dolazi danima...

Kraj marta i početak aprila...totalni d-mol...mnogo tužnih vijesti i mnogo iščekivanja, suza, preduge noći, još gora jutra...valjda je htio da me dokrajči...nisam mu dala, snage još u meni ima...
Pritisak na sve strane a u meni nada i optimizam...Optimizam mi je, inače, zvijezda vodilja...tako je i bilo...Rekla sam da ishod tih negativnih vijesti mora pozitivno završiti...Tako je i bilo, na svu sreću...bolje nije moglo biti...bolje nije moglo završiti...Glupi d-mol je ostavio tragove...a ožiljci teško nestanu...skoro pa nikada...čudna sorta...
Na "ti" smo mi već odavno...gombamo se a nema nekih naprednih faza...dođe, ode, dođe, ode...ostane, nestane...i tako u krug...
Ne želim samo pričati i pisati onda kada je tu, biću sebična...I kada se iznerviram zbog crvenog svjetla na semaforu, obradujem se onda i kada ugledam zeleno...u tome je štos...

U mom životu različiti su usponi i padovi...često se izmjenjuju...ponekad mi se čini da je prebrzo...Nadam se da ću uspjeti "uhvatiti jedan uspon" i sa zadovoljstvom ga napisati na papir...Onda kada izađem iz mračnog tunela i ugledam svjetlost...a svjetlost je uvijek na kraju...